(U)lice Zagreba

Knjižara koja se nalazila na Trgu bana Josipa Jelačića.

Nije nikakva novost da je objektiv fotoaparata postao produžetak ljudskog oka. Imamo mnogo primjera, poput zgodne posljedice amaterske fotografije koja je dovela do toga da svatko sa mobilnim uređajem može barem nakratko preuzeti ulogu novinara, dok isto tako svatko s fotoaparatom misli da je fotograf. Svi imamo potrebu dokumentirati svoje živote i prostor u kojem boravimo ako zbog ničeg drugoga onda zbog stvaranja uspomena i sjećanja. Naravno, nije to ništa novo, ni strano, ni loše. Na kraju krajeva, neizbježno je. No, lijepo je ponekad obratiti pozornost i na drugi pristup, gdje se orijentira na obilježavanje društva i njegove promjene u određenom vremenu u povijesti.

Najzagrebačkiji fotograf

Toj posljednjoj kategoriji pripada Tošo Dabac, najzagrebačkiji fotograf kako ga se često nazivalo. Tošo, jedan od osnivača i glavnih predstavnika Zagrebačke škole umjetničke fotografije, vjerojatno nije pretjerano razmišljao o tome da će njegove fotografije postati prozor u neka druga vremena dok je fotografirao život ulice, ljude iz naroda, kao i arhitekturu i kulturne spomenike. Rođeni Novo Račanin, koji je posljednjih 30 godina svoga života djelovao u svom zagrebačkom atelieru u Ilici 17, u blizini kojega su bila sva glavna obilježja Zagreba i iz kojeg je bilo jednostavno promatrati obične Zagrepčane kako šetaju ulicama.

Jedan djelić njegovog rada se mogao vidjeti na izložbi zagrebačkog ciklusa „Tošo Dabac: (U)lice Zagreba“ u MSU u studenom. Izložbu trenutno možete pogledati na produženom Fuliranju kod uspinjače u Tomićevoj ulici. Izložba će biti tamo sve do Noći muzeja 25. siječnja. Izložba je s dokumentarnog aspekta poprilično zanimljiva jer nam daje uvid u neke od promjena kroz koje je Zagreb prošao i pruža sliku grada kakav je nekada bio i kakvog ga se sjećaju naši roditelji. Dobar primjer su fotografije kafića Moke, fotografije slastičarnice popularno zvane Majmunjak, kao i fotografije Cvjetnog trga, koje su nam zorno dočarale kakvu su agresivnu, i nažalost neugodnu transformaciju pojedini dijelovi grada doživjeli kroz godine.

Slike s izložbe.

Tržnica Dolac.

Sama izložba nije za cilj imala uvid u degradaciju pojedinih lokacija, bile one uvjetovane prirodnim propadanjem, nebrigom ili ljudskim faktorom kao u slučaju Cvjetnog trga, no takve reakcije na pojedine fotografije su jednostavno neizbježne.  Upravo radi toga izložbu smatram pomalo nedorečenom. Naime, izložene su fotografije gdje je Toše usredotočen na hvatanje tipičnog gradskog prizora, što je očekivano za izložbu naziva „(U)lice Zagreba“, no ulice Zagreba na mnogim fotografijama djeluju prazno, dok se pod „gradskim prizorom“ prema prikazanim slikama dobije dojam da grad čine samo zgrade ili se samo naziru ljudske siluete. Ne mogu se oteti dojmu kako je svaka slika strogo dokumentaristička i distancirana, bez ljudskog faktora koji je specifičan za Tošine fotografije. Zato smatram kako je daleko najveća vrijednost izložbe to što nas vraća u neka prošla vremena, služi kao prozor u prošli svijet, i to isključivo kroz prizmu arhitekture. Jer, grad bez ljudi je samo oda betonu.

Jutro na zagrebačkom kiosku.

Berlinska pustolovina.

Kako sam prošli post napisala o novogodišnjem putovanju u Amsterdam palo mi je na pamet da napišem nešto i o svom putovanju u Berlin koji sam posjetila prošlo ljeto. Za razliku od putovanja u Amsterdam koje sam uplatila preko agencije i potom nisam previše o ničemu morala razmišljati, putovanje u Berlin smo ja i par prijatelja sami organizirali. Prvi razlog putovanja je bio koncert Radioheada koji se trebao održati početkom srpnja. Kroz godine sam shvatila da samo treba na vrijeme planirati i da se

Brandenburška vrata.

može proći puno jeftinije, samo se treba na vrijeme organizirati. Budući da smo već neko vrijeme pričali o tome kako moramo posjetiti Berlin avionske karte smo kupili već u prvom mjesecu prošle godine preko Lufthanse  koja leti i za Zagreba za Berlin svaki dan. Kako smo se rano odlučili povratnu kartu smo platili 100€. Sljedeći problem je bio smještaj. Kako sam od par prijatelja koji su već bili u Berlinu čula da je najpametnije iznajmiti stan ja i prijateljica smo se bacile na istraživanje. Iznajmili smo stan putem stranice Only-apartments.com i na nas petero stan je bio 90€ po osobi za tjedan dana. Sad je samo trebalo dočekati polazak.

Tjedan dana prije putovanja dočekala nas je vijest da je koncert od Radioheada kojem smo se toliko veselili otkazan ali mi smo se unatoč tome uputili u Berlin. Kako nikada ne možete vjerovati fotografijama na internetu malo nas je bilo strah u kakvom stanju će nas dočekati stan ali ostali smo ugodno iznenađeni. Boravili smo u velikom trosobnom stanu i nismo niti sanjali da će sve ispasti tako super. Stanica podzemne željeznice bila nam je iza ugla i odmah smo krenuli istraživati ovaj fantastični grad.

Grad burne povijesti

Izložba Topographie des Terrors

Jedna od stvari koja me u Berlinu najviše iznenadila je njegova monumentalnost. Sve je ogromno. Ostanete bez daha kad iz podzemne željeznice izađete na Potsdamer platz ili Alexanderplatz, glavne trgove nekada podijeljenog grada. Naravno kada pričamo o Berlinu ne možemo ne spomenuti njegovu povijest koja izvire iza svakog ugla. Mi smo odmah prvi dan posjetili neka od najbitnijih mjesta za Berlinsku povijest kao što je Checkpoint Charlie (prijelaz između Istočnog i Zapadnog Berlina) na kojem se danas možete slikati za uspomenu s američkim i sovjetskim vojnicima, to jest ljudima obučenima u njihove odore. Za uspomenu možete i u putovnicu dobiti žigove koje biste dobili prije 25 godina da ste htjeli priječi iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Jedno od najbitnijih mjesta za povijest grada je izložba Topographie des Terrors koja opisuje uspon nacizma i strahote koje je taj režim prouzročio. Sama izložba nalazi se na otvorenom u sjeni bivšeg sjedišta Gestapa, zgrade  koja djeluje najmanje rečeno sablasno i u kojoj se s razlogom danas ne nalazi ništa.

Žigovi u putovnici za uspomenu.

Checkpoint Charlie.

Još jedno od neizbježnih turističkih odredišta je Potsdamer platz koji je izgradnjom berlinskog zida bio podijeljen na pola i na njemu možete vidjeti ostatke zida. Navodno su upravo na Potsdamer platzu srušeni prvi dijelovi zida. Danas je Potsdamer platz poslovno središte grada i izgleda kao Manhattan. Berlin ne možete napustiti ako niste vidjeli Brandenburška vrata i Reichstag. U blizini Brandenburških vrata nalazi se memorijalni spomenik posvećen svim žrtvama holokausta. To je zapravo labirint izgrađen od velikih crnih blokova i simbolizira sve ljude koji su poginuli ili izgubili nekoga u holokaustu.

Holokaust memorial.

Berlinski muzeji

Ako idete u Berlin svakako sa sobom ponesite iksicu jer svi muzeji imaju studentske popuste. Mi smo posjetili muzej Pergamon koji ima sjajnu kolekciju antičke, perzijske i babilonske umjetnosti. Mislim da dovoljno govori činjenica da se u muzeju nalazi hram iz antičkog grada Pergamona u Maloj Aziji koji je u cijelosti prenesen u muzej. Mene je osobno oduševio muzej suvremene umjetnosti Hamburger Bahnhof koji ima fantastičnu kolekciju djela Andya Warhola, Josepha Beuysa i Roya Lichtensteina.

Antički hram u muzeju Pergamon.

 

Alternativni Berlin

Kao i u svim drugim gradovima Europe u Berlinu možete otići na jedan od besplatnih “walking toursa” na kojima vam domaći vodiči pokažu grad i na kraju im platite onoliko koliko mislite da su vam dobro pokazali i objasnili sve što vas je zanimalo. Mi smo odlučili otići na Berlin Alternative Tour na kojoj nam je simpatični Sebastian pokazao radove najpoznatijih berlinskih street artista i skvotove. Meni se osobito svidjela priča o jednom gospodinu koji je navodno bio kompjuterski programer koji je prolupao i počeo po Berlinu ispisivati šestice gdje god i s čime god je stigao. Policija ga je uhitila hrpu puta ali njegov izgovor je uvijek bio da je on zapravo filantrop i  svaki put kada negdje napiše broj šest internet u Berlinu se malo ubrza.

Berlinski street art umjetnik El Bocho.

Umjetnicima se često plaća da naslikaju murale na zgradama.

Berlin je nevjerojatan grad i grad za kojeg tjedan dana nije ni približno dosta. Nama je tih tjedan dana prošlo u trenu i pokušali smo iskusiti pravi Berlin po nekakvom svom planu i programu. Meni je osobno draže kada s prijateljima sama organiziram putovanje jer onda sami možemo odrediti koliko vremena ćemo gdje provesti i kako ćemo to vrijeme potrošiti. Zato se nemojte bojati sami organizirati putovanje, sjednite za laptop i bacite se na istraživanje jer nerijetko ćete tako jeftinije proći nego uplaćivanjem gotovih aranžmana u agencijama.

Lutanje po Amsterdamu.

Budući da svake godine dobijem sijede od pitanja “A kaj ćemo za Novu?” ove godine sam si skratila muke već u 9. mjesecu i s prijateljicom uplatila put u Amsterdam. Odabrali smo agenciju Jungle Tribe Travel i budući da smo se rano odlučile putovanje smo platile nekih 1300 kuna što je ispalo i više nego povoljno. Za Amsterdam smo krenuli 28.12. u večernjim satima psihički pripremljene na dvodnevno drndanje u busu. Ujutro smo stigli u München u kojem smo napravili veću pauzu i iste večeri se uputili prema Amsterdamu.

U Amsterdam smo stigli u jutarnjim satima i smjestili se u Hans Brinker Hostel koji se iz fore reklamira kao najgori hostel na svijetu iako nije ništa gori od nekih hostela u kojima sam odsjedala u drugim gradovima. Ostavili smo torbe u hostelu i odmah krenuli u obilazak grada. A što reći o Amsterdamu? Amsterdam je najliberalniji grad u Europi, grad u potpunosti podređen biciklistima, grad koji oduševljava svojom arhitekturom i atmosferom, grad u kojem svatko može pronaći nešto za sebe. Ako ste raspoloženi za tulumarenje u Amsterdamu postoji stotine klubova i nezaobilaznih coffee shopova koji privlače najviše turista u ovaj grad.  Tu je isto tako na desetke muzeja sa svjetski poznatim umjetninama za koje jedan posjet ovome gradu nikako nije dovoljan.

Amsterdamskim ulicama

Prvi dan smo prošetali gradom i vodič nam je pokazao neka najvažnija mjesta ali smo nakon toga ja i prijateljica odlučile same istražiti grad. Prva stvar koja nam je bila na pameti je bila naći nešto fino za pojesti jer smo dva dana živjeli na sendvičima. Nizozemska nema neke svoje specifične specijalitete ali zato u Amsterdamu možete birati među stotinama restorana s međunarodnom kuhinjom. Tako smo u 4 dana koja smo provele u Amsterdamu isprobale razne specijalitete istražujući kulinarsku ponudu grada. Mislim da je teško pogriješiti s odabirom restorana. Cijene su iznad hrvatskog prosjeka ali ako ste spremni istraživati onda možete povoljno proći i svakako nemojte propustiti probati vafle, fantastični su!

Neke kuće su se nakrivile jer je cijeli grad izgrađen na kanalima.

Morate se slikati pored I Amsterdam znaka.

Sveprisutni bicikli.

Budući da se posložilo da su i Muzej Van Gogh  i Rijksmuseum zbog renovacije bili zatvoreni za vrijeme našeg posjeta odlučile smo posjetiti Hermitage Amsterdam koji je privremeni dom većine Van Gogh kolekcije i ima privremenu izložbu impresionizma koja me oduševila. U muzeju se na žalost nije smjelo fotografirati tako da vam ne mogu pokazati kako to izgleda.

Doček Nove godine

Novu godinu smo slavili na partiju u hostelu s ekipom iz busa i ljudima iz cijelog svijeta. Malo prije ponoći svi su se uputili na Dam Square, glavni amsterdamski trg, na kojem se za novu godinu zna skupiti i do milijun ljudi. Atmosfera na trgu prije ponoći je prava ludnica, čak nam ni kiša, koja je nemilosrdno lijevala, nije uspijela pokvariti doživljaj. Fascinantno mi je bilo što se ekipa na trgu

Pogled s visine na amsterdamske ulice.

skupi jedno 15 minuta prije ponoći i već oko pola 1 ulice grada budu potpuno puste, nema lumpanja na trgovima do jutra kao kod nas, većina ljudi se preseli na privatne tulume pa smo se tako i mi vratili na tulum u hostel.

Haag, Scheveningen, Rotterdam

Na Novu godinu smo se uputili na izlet u Haag, Scheveningen i Rotterdam jer bi bila prava šteta propustiti vidjeti još malo Nizozemske kad smo već prošli toliki put. Osim što je poznat po međunarodnom sudu pravde Haag je ujedno i predivan i bajkoviti grad koji izgleda kao kulisa nekog filma. Scheveningen je mondeno nizozemsko ljetovalište s kilometarskom pješčanom plažom koja i nije tako bajkovita u prvom mjesecu jer stalno puše hladni vjetar pa smo se smrzli do kosti. Rotterdam je pak potpuno drugačija priča. Budući da je u potpunosti porušen u II. svjetskom ratu sve zgrade su potpuno nove i grad izgleda futuristički i moderno. Ako se već nađete u Nizozemskoj svakako posjetite i ova mjesta jer je su u neposrednoj blizini Amsterdama.

Nakon četiri dana lutanja po predivnom Amsterdamu zaputili smo se u Zagreb umorni i puni dojmova. Četiri dana nikako nisu dovoljna da u potpunosti iskusite ovaj grad i sve njegove znamenitosti, zato vjerujem da će me kroz par godina put ponovno odvesti u ovaj predivni grad.

Plaža u Scheveningenu.

Bajkoviti Haag.

Kapulica & Lampioni

Nekoliko dana prije Božića suvremeni umjetnik Krešimir Tadija Kapulica organizirao je po treći put ispred zgrade HDLU-a performans pod nazivom Kapulica & Lampioni. Performans je održan 20. prosinca u sklopu Artomata o kojemu sam već pisala na blogu. Prošle sam godine nažalost propustila ovaj događaj i bilo mi je jako žao kad sam vidjela spektakularne fotografije stotina lampiona kako lete zagrebačkim nebom.  

Kao što možete vidjeti na fotografijama ideja performansa je da svatko pusti svoj lampion u zrak i pritom zaželi želju. Ove godine ispred HDLU-a okupilo se par tisuća građana koji su odaslali svoje želje u svemir. Zaista je bilo lijepo vidjeti kako ovakva inicijativa može okupiti mnogo ljudi. Bilo je tu ljudi svih generacija, roditelja s djecom, mladih ali i onih malo starijih. Svi su došli u ovo predbožićno vrijeme zaželjeti svoju želju i pustiti je u nebo.

Lijepo je znati da male stvari i dalje mogu zbližiti ljude. Dok su svi palili svjetlo u svojim lampionima bilo je lako primijetiti osmjehe na licima i istinsku sreću kada bi lampion uspješno poletio u nebo. Ljudi su jedni drugima pomagali da njihov lampion uspješno poleti i slučajno ne završi u krošnji obližnjeg drveta. Kada su pušteni svi lampioni scena je bila najmanje rečeno filmska. Sve oči su bile uprte u nebo i bilo je nemoguće naći osobu koja nije bila ozarena viđenim prizorom. Uz zvuke Lou Reedove “Perfect day” lampioni s našim zemaljskim željama odletjeli su u svemir i sad samo možemo čekat i nadati se da će nam se želje ostvariti.

Taman kad smo pomislili da je vrijeme da krenemo kućama jer su naši lampioni odletjeli, s vrha Džamije je započeo veliki vatromet i počele su letjeti konfete. Bilo je fantastično! U ovakvim trenutcima zaista shvatimo da je za sreću  potrebno stvarno malo. Ponekad je to samo jedan leteći lampion i malo šarenih konfeta. Uz zvukove “Here comes the sun” od legendarnih Beatlesa i s osmjesima na licima krenuli smo kući i zaključili da je ovaj performans bio savršen uvod za ovo blagdansko vrijeme u kojemu bi se svi trebali prisjetiti da sreća nije u materijalnim stvarima nego u ovakvim sitnicama koje nam na čudne načine uljepšaju dan.

Paljenje lampiona.

Lampioni se moraju napuniti vrućim zrakom kako bi mogli poletjeti.

Zagrebačko nebo i lampioni.

Winter Bazaar u kvArtu

Do prije nekoliko godina prostor stare klaonice u Heinzelovoj bio je kao sablasna kulisa nekog horor filma. Moja prijateljica je to dobro opisala kad je rekla da ima osjećaj da će joj svaki tren iz nekog kuta iskočiti Jason s motornom pilom. Međutim taj napušteni prostor srećom je s vremenom izrastao u urbano okupljalište i mjesto za tulumarenje. Danas je prostor u Heinzelovoj poznatiji kao kvArt i zapravo je ideja da se tamo svatko osjeća kao doma, bez obzira iz kojeg zagrebačkog kvarta dolazi. Mene je ovaj vikend put odnio u kvArt na Winter Bazaar –  buvljak koji traje jedan dan a na njemu se ovaj vikend moglo naći stvarno svačega.

Sexy plexy.

Mini monsters.

Vintage, retro, second hand.

Trebaš novu lampu?

Došla sam odmah nakon otvorenja i već oko podneva se skupio znatan broj ljudi. Prodavalo se svega i svačega. Od vintage robe koja je varirala od Moschino sakoa pa do robe iz Zare od prošle sezone, genijalnih sunčanih naočala iako vrijeme trenutno baš ne zahtijeva taj modni dodatak, retro namještaja iz prve polovice prošlog stoljeća, nakita, vinila za desetak kuna, industrijskih lampi… Ako vam je trebao vintage telefon ili pisaća mašina onda ste propustili fantastičnu priliku. Zapravo ni ne znate što vam sve treba dok ne vidite što se sve nudilo. Mislim da nema toga što se nije prodavalo i sve mi je nekako sličilo na manju verziju Hrelića.

Osim vintage i second  hand stvari bila je i odlična ponuda raznih rukotvorina i nakita sad već etabliranih umjetnika koji su posao započeli prodavanjem svojih rukotvorina putem facebooka. Tako sam naletjela na nakit koji izrađuju djevojke pod pseudonimom Sexy Plexy. Sav nakit je izrađen od pleksiglasa kao što se iz samog imena može zaključiti i na Winter Bazaaru su prodavale i svoju božićnu kolekciju. Posebno su mi simpatični bili podmetači za stol od pleksiglasa ako ste za malo nekonvencionalniju dekoraciju vašeg doma za Božić. Za oko su mi zapele i ogrlice i naušnice koje izrađuje Marina Marinski tako da sam doma otišla s jednom ptičicom za oko vrata.

Nakit by Marina Marinski

Slatko za kraj

Poput svakog pravog bazara i ovaj je imao dobru ponudu hrane. Tako se za desetak kuna moglo probati razne kolače i quicheve koji su me moram priznati oduševili jer nisu bili kao standardna ponuda svake slastičarnice. Svoj štand je imalo i sklonište za nezbrinute životinje iz Dumovca pa se moglo donijeti donacije u obliku hrane za životinje ili čak dogovoriti o udomvljavanju.

Nadam se da će se Bazaar nastaviti održavati svakih par mjeseci kao do sada jer je ponuda svaki put sve bolja i meni osobno je to fantastičan način da nađete neki super komad odjeće ili nakita ali isto tako to je odlična platforma za brojne kreativce, dizajnere i umjetnike da pokažu svoje proizvode i time se predstave široj publici.

artOmat

Ako vam je dosta božićnih sajmova na kojima uglavnom možete kupiti robu iz Kine i ako i dalje nemate ideja za božićne poklone a ne želite opet nekome pod bor stavljati čarape onda vam savjetujem da radije izbjegnete tu situaciju i posjetite artOmat. Tamo ćete pronaći inspiraciju da usrećite svoje bližnje originalnim poklonom ili poklonite sebi nešto. ArtOmat je sajam nekonvencionalnih umjetničkih predmeta i ove godine se održava po treći put u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, svima poznatijoj Džamiji. Za kupovanje božićnih poklona ne treba čekati zadnji čas pa zato požurite jer artOmat je otvoren od 14.-23.12. radnim danom od 11:00 do 20:00, a vikendom od 11:00 do 19:00. Ove godine na artOmatu vas očekuje 142 izlagača, brojni performansi, radionice, nastupi skladatelja i glazbenika. Sav program je besplatan i možete da detaljnije proučiti ovdje. Svakako provjerite što se zbiva ovih dana jer ima puno zanimljivih radionica. Za neke je potrebna prijava pa budite brzi.

Ja sam požurila odmah na otvorenje i išla izvidjeti situaciju. Ponuda je stvarno raznolika i za svakoga se nađe ponešto. Od raznog nakita, grafika, umjetničkih fotografija, vintage odjeće, magneta i svega ostalog. Atmosfera je opuštena i ako su umorite od biranja i kupovanja božićnih poklona možete noge odmoriti u lounge zoni koju je uredila nagrađivana produkt dizajnerica Ana Tevšić.

Izlagao je i autor kultnog stripa Lavanderman.

Simpatični interijer.

Ogledalo kakvo bi svaka djevojka poželjela.

Od brojnih radionica koje će se održavati u sklopu ArtOmata meni je za oko posebno zapela radionica pod nazivom Kandinski iskustvo koja se održava u nedjelju od 12-15 sati. Kao što sam naziv sugerira radionica je inspirirana radovima poznatog umjetnika Vasilija Kandinskog. Sudionici radionice će zavezanih očiju, slušajući glazbu muzičara uživo, slikati po platnu. Na radionici će sudjelovati i članovi Udruge slijepih grada Zagreba. Radovi koji nastanu na radionici bit će iskorišteni u dobrotvorne svrhe. Broj sudionika nije ograničen pa ako stignete navratite, vjerujem da će biti zanimljivo.

Još jedna radionica vrijedna spomena je svakako Radionica Kamensko. Na radionici će sudjelovati radnice propale tekstilne tvornice Kamensko  s tekstilnim dizajnerima pa će polaznici moći naučiti šivati modne dodatke, prekrajati staru odjeću i osmisliti zanimljivu ambalažu za pakiranje božićnih poklona. Radionica traje od nedjelje 16.12. do srijede 19.12. svaki dan od 12 do 19 sati. Svi predmeti izrađeni na radionicama bit će na prodaju a novac će ići Udruzi Kamensko koja je osnovana od strane otpuštenih radnica tvornice s ciljem zajedničkog djelovanja i međusobne podrške. Eto cure, ako želite naučiti nešto korisno prijavite se, možda otkrijete da u vama čuči skriveni talent za šivanje.

Centar za dokumentiranje nezavisne kulture

Vjerojatno ste svi čuli za književni klub Booksu ili prisustvovali nekom od brojnih događanja koja se tamo odvijaju. Ali znate li da u sklopu Bookse djeluje Centar za dokumentiranje nezavisne kulture? Ja sam nešto o tome načula od prijatelja pa sam se zaputila u Booksu saznati o čemu se točno radi. Centar za dokumentiranje nezavisne kulture osnovan je  prošle godine s ciljem prikupljanja i digitaliziranja svih materijala vezanih uz udruge građana, umjetničke organizacije, platforme, mreže, neformalne grupe i inicijative. Cilj centra je prikupljati i digitalizirati časopise, novine, klupske programe, programe festivala, fanzine, postere i sve ostalo vezano uz nezavisnu kulturu u Hrvatskoj od devedesetih godina pa do danas.

Ljubazna Vanja iz Bookse objasnila mi je da je zapravo najveći problem cijelog projekta doći do svih materijala jer se često događa da ni sami organizatori nekih projekata od prije deset i više godina nemaju originalne materijale koji bi se mogli skenirati i arhivirati. Upravo zato je udruga potražila pomoć od građana pa se često događa da ljudi donesu programe od nekih festivala ili koncerata koje su pukim slučajem sačuvali u nekoj kutiji na tavanu.

Zarez – dvotjednik za društvena i kulturna zbivanja.

Arkzin – magazin koji je izlazio od 1991.-1994.

Cilj projekta je napraviti digitalnu bazu svih materijala koji se odnose na nezavisnu kulturu u Hrvatskoj kako bi se istraživačima, novinarima i pukim znatiželjnicima omogućio uvid u materijale do kojih je nerijetko vrlo teško ili čak nemoguće doći. To se osobito odnosi na materijale iz devedesetih kada se gotovo ništa nije digitaliziralo budući da internet još nije bio raširen na ovim područjima i jedini način na koji ste mogli doći do tih izvora je bio kopanje po nekom prašnjavom arhivu. Meni se upravo zbog tog aspekta cijeli projekt čini naročito zanimljivim jer će biti puno jednostavnije pristupiti  arhivi  i vidjeti kako se sadržaj i dizajn raznih časopisa i novina mijenjao kroz godine.

Cijeli proces digitalizacije i prikupljanja traje dosta sporo jer materijala ima vrlo mnogo pa se čak planira i osnivanje regionalnih centara kako bi se proces prikupljanja olakšao i ubrzao. Vanja mi je na kraju rekla kako se nada da će i grad Zagreb prepoznati važnost ovoga projekta i poduprijeti ga nekim sredstvima što bi značajno olakšalo i ubrzalo cijeli proces osnivanja arhive nezavisne kulture u Hrvatskoj.

Konačni obračun: 55+ vs. 25-

Generaciju 55+ najčešće percipiramo kao dosadne penziće koji nam rade gužvu u tramvaju kad idemo na faks i koji stalno nešto prigovaraju da nam dođe da se zapitamo kako im ne dosadi stalno se na nešto žaliti. Međutim generacija 55+ predstavlja jako veliki dio hrvatskog stanovništva čiji se glas rijetko može čuti u javnosti osim kada je riječ o smanjenju mirovina ili kako je jedan gospodin slikovito rekao: “Na televiziji nas možete vidjeti samo kada nas u reklami pitaju kaj bi napravili da dobijemo na lotu.”

Tko je tu koga zeznuo?

Iako nas dijeli 30 i više godina razlike mi mladi, iliti generacija 25-, i generacija 55+ ipak imamo nešto zajedničko: nitko ni jedne ni druge ne pita što misle o stanju društva u kojemu živimo i što bismo učinili da to promijenimo. Upravo to je bio razlog organiziranja konačnog obračuna između generacije 55+ i 25- u organizaciji Televizije student i kazališta Montažstroj (promo video možete vidjeti ovdje.)

Obračun je bio podijeljen u 4 runde u kojima je generacija 55+ iskazala svoje političke stavove, stavove o društvu, političkim sistemima (propalima i onima koji se još uvijek drže) i mišljenje o tome zašto smatraju da su nas zeznuli ali i o tome kako misle da smo mi mladi samo pizdeki koji ništa ne žele promijeniti ili im se jednostavno ne da. Između svake runde generacija 25- imala je priliku odgovoriti generaciji 55+ i pokazati im da možda ipak nisu uvijek toliko u pravu.  Diskusiju su moderirali Borut Šeparović, voditelj Montažstroja, i Igor Mirković, glavni urednik programa Televizije student.

Koji sam ja zaključak iz svega izvukla? Čini mi se da smo jednako razočarani, i generacija 55+ i mi mladi. Stariji su razočarani što ih je svaka vlast do sada iznevjerila i nije napravila ništa da bi narod bolje živio i imao pristojne mirovine. Iz njihovih monologa dalo se iščitati razočaranje što nisu za nas izgradili bolje mjesto za život. Unatoč pesimističnim stavovima generacije 55+ u njihovim govorima se moglo vidjeti i mladenačkog optimizma što ipak znači da godine nisu uvijek presudne jer mi mladi nekada znamo zvučati kao stare duše.

Zaključak tribine je bio da nama i generaciji 55+ jedino preostaje da se povežemo i da skupa pokušamo promijeniti nešto. Jer 55+ u današnje vrijeme i nije neka duboka starost a ta generacija je jedina koji nam može prenijeti korisno iskustvo i ne bi ih trebali šikanirati što se u našem društvu nerijetko događa.

Život u slikama.

Steve McCurry američki je fotoreporter najpoznatiji po fotografiji afganistanske djevojčice prodornih očiju koja je s naslovnice National Geographica 1985. godine brzo obišla svijet i postala simbol besmislenog rata koji se u ono vrijeme odvijao na afganistanskom tlu. Njene prodorne zelene oči dotaknule su ljude diljem svijeta i ona je postala motiv jedne od najpoznatijih fotografija u povijesti. Kultnu fotografiju trenutno možete vidjeti na McCurryevoj izložbi ‘Život u slikama’ koja do kraja mjeseca gostuje u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu.

“Afgan girl” 1985. i 2002.

 

Na izložbi u Zagrebu mogu se vidjeti fotografije s McCurryevih putovanja u Indiju, Jemen, Afganistan ali i iz New Yorka u kojem živi. Jedna od najupečatljivijih fotografija na izložbi sigurno je ona koju je McCurry uslikao iz svog ureda na Washington Square Parku. Fotografija prikazuje Twin Towers kako se ruše u plamenu 11. rujna 2001.

Fotografije s McCurryevih putovanja.

McCurry je cijeli svoj život posvetio fotografiranju i kada gledate njegove fotografije imate osjećaj da bi svaka fotografija mogla biti reportaža. Sa svojim fotoaparatom proputovao je cijeli svijet i približio nam daleke kulture i njihova specifična obilježja u licima ljudi koji su njegovi najčešći motivi. Gledajući lica ljudi na tim fotografijama imate osjećaj da će svaki čas progovoriti. U samo jednoj fotografiji McCurry je sposoban uhvatiti nevjerojatan spektar emocija.

Najčešći motiv su obični ljudi.

Za bavljenje fotonovinarstvom ponekad treba imati izuzetno puno strpljenja. Sam McCurry kaže da je potrebno puno strpljenja kako bi ljudi zaboravili da imate fotoaparat jer tek tada na vidjelo izlazi prava ljepota njihove duše. McCurryeve fotografije barem na trenutak će vam približiti daleke kulture i pokazati koliko je svijet raznolik te koliko smo svi zapravo posebni i različiti, jer ljudi na njegovim fotografijama su ljudi koji vode sasvim obične živote ali u objektivu odličnog fotografa oni postaju fantastični motivi.

Što sa spomenicima industrijske kulture?

Svaki grad ima svoje prepoznatljive vizure koje definira njegova arhitektura. U Zagrebu je moguće pronaći gotovo sve arhitektonske stilove, od baroka do suvremene arhitekture, ali Zagreb je također grad koji dopušta propadanje svojih spomenika industrijske arhitekture. Najbolji primjeri za to su Paromlin, Nada Dimić i kompleks Gorica. Grad već godinama dopušta propadanje ovih građevina koje se nalaze u neposrednom centru grada i nema nikakvu konkretnu ideju što bi se s njima moglo napraviti u budućnosti. Dok je u svim većim europskim gradovima sasvim uobičajena prenamjena starih industrijskih kompleksa (najpoznatiji primjer je Tate Modern u Londonu), u  Zagrebu su sve takve inicijative neslavno propale.

 

Paromlin, Gorica, Nada Dimić

Kompleks Paromlin u brzini Glavnog kolodvora sagrađen je početkom 20.st. To je najstariji i ujedno najveći industrijski kompleks u Zagrebu. 1980. proglašen je spomenikom industrijske kulture i od tada se za njega pokušava pronaći adekvatno rješenje. Javljali su se razni prijedlozi, od toga da se u njega smjesti Tehnički muzej ili da ga se prenamijeni u galeriju. 1988. pojavila se nova prepreka jer je dio kompleksa izgorio u požaru. Od tada Paromlin stoji neiskorišten i u posljednje vrijeme služi kao kulisa novom parkiralištu koje je izgradio gradonačelnik Milan Bandić.

Kompleks Paromlin.

Bivša tvornica emajliranog posuđa Gorica nalazi se na Kvatriću i predstavlja jedan od rijetkih pokušaja reanimiranja starog industrijskog prostora. 2006. u njemu je održan dio programa festivala Eurokaz, a 2010. u njemu se održavao program inicijative Operacija grad u sklopu kojeg je kazališna skupina Montažstroj u prostorima tvornice održala predstavu. Reanimiranje Gorice nije se nastavilo u pozitivnom smjeru. Danas ovaj zaštićeni spomenik služi kao privremeno skladište Tržnica Zagreb i u njegove prostorije uselio se boksački klub i frizerski salon.

Tvornica Gorica na Kvatriću.

Paromlin kao kulisa Bandićevog parkirališta.

Nada Dimić za razliku od Gorice i Paromlina nije u vlasništvu grada već ju je kupio splitski gradonačelnik Željko Kerum. Dio zagrade urušio se 2007. kada je vlasnik počeo kopati temelje za šoping centar bez građevinske dozvole. Ministarstvo je zaustavilo devastaciju i od tada Nada Dimić čeka novo rješenje dok splitski vlasnik traži novog kupca. Kakva je budućnost ovih spomenika industrijske kulture teško je reći. Grad nema novca za projekte prenamjene ovih kompleksa, a potencijalni kupci bi ih eventualno pretvorili u još jedan šoping centar. Idealan scenarij bio bi kada bi obnovljeni Paromlin, Nada Dimić i Gorica postali centri kulture i na taj način služili svim građanima Zagreba.